Kao i u drugim mediteranskim zemljama, od kraja 19. stoljeća turizam u valovima modernizacija temeljito mijenja hrvatsku jadransku obalu. Gruba podjela svodi se na tri modernizacije čija je periodizacija uslijed transnacionalnog i globalnog karaktera turizma približno sinkrona s drugim usporedivim europskim regijama. Prva se odnosi na prijelaz iz 19. na 20. stoljeće kada se razvijaju prvi turistički centri poput Opatije, Lošinja, Crikvenice i drugih. Drugi val jest period rapidnog uspona masovnog turizma 1960-ih i 1970-ih godina koji je temeljito promijenio i urbanu fizionomiju i socijalne prakse čitave obale. Treći period odnosi se na suvremene transformacije turizma pod utjecajem globalnih fenomena poput dominacije digitalnih tehnologija i razvoja prometa, ali i deregulacije svih domena, uključujući i razvoj izgrađenog okoliša. 

Dok su prve dvije faze bile utemeljene u koordiniranim investicijama velikog mjerila i planskom razvoju, u trećoj fazi u Hrvatskoj se isprepliću djelovanje transnacionalnog i većeg lokalnog kapitala te mala privatna inicijativa utjelovljena u apartmanizaciji. Država i institucionalni urbanizam više ne obnašaju zadaću medijatora razvojnih procesa i koordinacije utakmice za prostorom. Sama vizija turizma i znatan dio sociokulturnog identiteta regije oblikuje se fragmentarno i u međuigri eksperata za turizam, razmjene informacija i iskustava na društvenim mrežama te internetskih platformi za iznajmljivanje turističkih kapaciteta. Skupa tipologija hotela je čisti money-machine, a u opisanim nestabilnim uvjetima i u kojima su svi kriteriji relativizirani najlakše je igrati na kombinaciju neke od sigurnih karata: kontekstualizam, generički neominimalizam, spektakl...